Ponovimo pitanje: da li kolektivi pamte?

Autorski članci

Zašto je jedan pojam koji je isključivo vezan za procese koji se odvijaju u pojedincu pripojen pojmu kolektiviteta?

Klasična definicija pamćenja podrazumijeva reaktualizaciju dijelova prošlosti u ljudskoj svijesti, odnosno, pamćenje se odvija isključivo u pojedincu – neovisno o tome da li se radi o neurofiziološkim ili psihičkim procesima. Sjećanja su, smatraju psiholozi i neurolozi, proizvod neurofizioloških procesa u mozgu ili psihičkih procesa pojedinca. Ako je to tako – postavlja se pitanje zašto smo zadnjih tridesetak godina preplavljeni pojmovima i naslovima o kolektivnom, društvenom, grupnom, javnom, službenom, kulturnom… pamćenju. Korištenje ovih pojmova otvara niz pitanja i zahtijeva niz objašnjenja: da li su društveni kolektiviteti istinski konstituirani subjekti?; da li postoji kolektivna svijest koja može da se sjeća (Durkheim)?; na koji to način kolektiv pamti (ako pamti); kakva je uloga pojedinaca kao članova kolektiva u kolektivnom pamćenju, i u konačnici, kakav je odnos individualnog i kolektivnog pamćenja? Pojam kolektivnog pamćenja i danas izaziva osporavanja i sumnje. Mnogi smatraju da kolektivno pamćenje ne postoji, pa tako, naprimjer, Susan Sontag ističe da se radi o pukoj jezičkoj konstrukciji koja nema nikakav realan sadržaj, te naglašava da je ono što se naziva kolektivno pamćenje zasnovano na dogovoru pojedinaca, a ne na sjećanju kolektiva. Zašto je, dakle, jedan pojam koji je isključivo vezan za procese koji se odvijaju u pojedincu pripojen pojmu kolektiviteta?

Rodonačelnik istraživanja o kolektivnom pamćenju francuski sociolog Moris Albvaš (Maurice Halbwachs) u knjizi Društveni okviri pamćenja ukazao je na uslovljenost ljudske svijesti društvenim kontekstom. Albvaš smatra da se pamćenje ne može isključivo objasniti fiziološkim i psihološkim procesima koji se odvijaju unutar subjekta. On je ukazao na činjenicu da ljudska svijest i pamćenje ne egzistiraju u praznom prostoru, nego naprotiv, da su uslovljeni društvenim okvirom, te da se razumijevanje pamćenja nikako ne može odvojiti, kako od društvenog konteksta u kome je sadržaj pamćenja nastao, tako i od društvenog konteksta u kome se pamćenje aktivira. Kolektiv oblikuje nejasna lična sjećanja u skladu sa svojim trenutnim potrebama – što znači, smatra Albvaš, da prošlost nije primarno sadržana u sjećanjima pojedinaca nego u interesima društvene grupe čiji je pojedinac član. Pojedinac pamti ono za šta je grupa čiji je član zainteresovana, odnosno zaboravlja ono za šta aktuelna grupa nije zainteresovana. Izdvajanje pojedinca iz grupe ili nestanak društvene grupe dovodi do nestanka sjećanja, pa zaboraviti nešto, po Albvašu, znači izgubiti vezu sa grupom u koju smo bili integrirani. Socijalno pamćenje podrazumijeva verbalni prijenos sjećanja s jednog člana grupe na drugog. Sjećanje koje je determinirano društvenim okvirom ustvari je proces rekonstrukcije i oblikovanja nejasnog i neartikuliranog sadržaja svijesti pojedinca. Albvaš misli da ne postoji autentično, čisto, lično sjećanje. Pod aktivnim procesom rekonstrukcije on razumijeva poimanje prošlosti iz sadašnjeg društvenog konteksta, unošenje elemenata trenutne društvene stvarnosti. Dakle, proces pamćenja nije “povlačenje” vječno uskladištenih sadržaja u svijesti pojedinca, nego proces reprodukovanja i usklađivanja neartikulisanih sadržaja svijesti sa trenutnim društvenim/kulturnim/političkim/ideološkim kontekstom. Vratimo se postavljenom pitanju iz naslova: da li postoji kolektivno pamćenje? Albvašov odgovor glasi da je pamćenje proces koji se ipak odvija u svijesti pojedinca, međutim, sjećanje pojedinca ne bi bilo moguće da nije definirano društvenim okvirom. Tokom interakcije, komunikacije u društvenoj grupi i socijalizacije pojedinac u svijest integrira za društvenu grupu relevantne konvencije i reperne tačke (značajni istorijski događaji, struje mišljenja, društvene oznake za mjesto i vrijeme itd.) pomoću kojih onda artikulira nejasna lična sjećanja. Činjenica unošenja u svijest vanjskih/društvenih okvira i repernih tačaka koji oblikuju lična sjećanja čini ključni moment uticaja “kolektiviteta” na pamćenje pojedinca. Pamćenje se javlja kao komunikativna mreža, koja se plete interakcijom pojedinaca. Značaj Albvašove koncepcije socijalnog pamćenja ogleda se upravo u tome što je izvršio bitnu transformaciju tradicionalnog poimanja sjećanja – krećući se od sjećanja koje se konstituiše i odvija u cijelosti unutar svijesti individue do shvatanja da je sjećanje u značajnoj mjeri određeno društvenim okvirom.

Prijelaz od Albvašove koncepcije socijalnog pamćenja do kulturnog pamćenja mnogo je „radikalniji“ (Aleida Assmann). Sjećanje se izmješta iz svijesti pojedinca. Do ove promjene sjećanje se odvijalo u pojedincu, sa ili bez uticaja socijalnog okruženja i međuljudskih interakcija; međutim, kulturno pamćenje više ne stavlja u centar pažnje svijest pojedinca i lično sjećanje, nego objektivno postojeće simboličke strukture, autonomne nosioce podataka (tekstovi, kompozicije, slike, rituali), koji egzistiraju u potpunosti neovisno o svijesti pojedinaca i upućuju na prošlost (Sladeček, Vasiljević). Dakle, pojam sjećanja dobija sasvim drugo značenje jer se izmješta iz svijesti u „vanjski svijet“ i objektivizira u formi kulturnih simbola koji se odnose na prošlost. Kulturno pamćenje izraženo u simbolima i institucionalno posredovano, za razliku od socijalnog pamćenja, prevazilazi vremenski okvir postojanja društvenih grupa. Takva vrsta kompresovanog sjećanja otjelotvorena je u simbolima i depersonalizirana, ona prevazilazi individualne, grupne i generacijske vremenske okvire. Pojam kulturnog pamćenja daje snažnije argumente za upotrebu pojma kolektivno pamćenje.

Da li, dakle, socijalno i kulturno pamćenje možemo odrediti kao pamćenje kolektiviteta? Odgovor je negativan ako se hoće govoriti o identičnosti sa subjektivnim pamćenjem i jedinstvenosti fenomena sjećanja baziranog na ličnom iskustvu. Doista, lično iskustvo i sjećanje autentičan su fenomen koji kolektiviteti ne posjeduju. Kolektiviteti stvaraju pamćenje pomoću simbola koji akumuliraju lična i socijalna iskustva. Međutim, gotovo je paradoksalno da kolektivi ne mogu pamtiti, ali da „oni određuju pamćenje svojih članova“ (Jan Assmann). Prošlost koja je kompresovana i rekonstruisana u kulturnim simbolima depersonalizirana je u smislu neovisnog postojanja u odnosu na svijest pojedinca, iako je proizašla iz znanja i iskustva pojedinca. Semiotička istraživanja su pokazala da su civilizirana društva stvorila mnoštvo umjetnih sistema znakova čija je funkcija akumuliranje sjećanja i njihova transmisija budućim generacijama. Kulturno pamćenje izraženo je kroz rituale, medijske slike, godišnjice, tekstove, spomenike koji su instrument zajednice koja stvara sliku o sebi.

Naravno, determiniranje ličnog sjećanja od strane kolektiva može doživjeti devijaciju u selektivnom, političkom pamćenju i ideološki manipuliranom i konstruiranom pamćenju, ali, o tome nekom drugom prilikom.

Autor: Esad Delibašić
Preuzeto sa: prometej.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *