Zeničko iskustvo i boravak na Odsjeku za kulturalne studije Gianluce Candianija, antropologa iz Italije

Kulturalni studij Obrazovanje

Gianluca Candiani rođen je u malom mjestu Busto Arsizio (40 km sjeverno od Milana), gdje je kao dijete sanjao da postane vozač kamiona. Ali umjesto toga, nakon srednje škole upisao je Univerzitet u Milanu gdje je diplomirao politologiju; nakon toga upisuje magistarski studij iz antropoloških i etnoloških nauka na Univerzitetu Milano-Bicocca. Magistarski studij završio je 2016. godine nakon četveromjesečnog etnografskog rada na terenu u Prijedoru na temu percepcije identiteta kod mladih. To je bio i prvi, ali ne i posljednji susret, sa Bosnom i Hercegovinom. Naime, Gianluca se i na doktorskom studiju posvetio temema iz Bosne i Hercegovine, ali sada ga je put, umjesto Prijedora, doveo u Zenicu gdje provodi skoro godinu dana. Sa Gianlucom smo razgovarali o njegovom boravku i iskustvima života i rada u Zenici.

Gianluca, zbog čega si se odlučio doći u Zenicu i koje su te teme zainteresovale?

Moje etnografsko iskustvo u Jugoslaviji u malom, kako je Zenicu zvao pokojni prof. Jalimam, počelo je upućenim e-mailom rektoru Univerziteta u Zenici, prof. Damiru Kukiću koji se u toku mog istraživanja pokazao ne samo vrijednim savjetnikom, već i sjajnim prijateljem sa kojim sam proveo jedinstvene trenutke razgovarajući o umjetnosti, historiji, sportu. Rektor Kukić me odmah u početku, u martu 2018. godine, povezao sa prof. Mirzom Džananovićem kojem zaista dugujem puno u svom istraživanju. Osim što mi je pružio sav akademski materijal koji sam zatražio, njegova pomoć bila mi je neophodna i prilikom suočavanja sa bosanskom papirologijom (za koju sam otkrio da je komplikovanija čak i od talijanske birokracije), ali prije svega u preziciranju metodologije moga istraživanja. Cilj moje teze bio je zapravo istražiti načine snalaženja ljudi u gradu koji je u postsocijalističkom periodu prošao kroz buran period tranzicije. Te promjene najviše su se uočile na polju zaposlenosti, odnosno sa činjenicom da je sa propašću industrije, naročito Željezare Zenica, veliki broj ljudi ostao bez posla. Interesovalo me je na koji način su se ljudi, naročito pojedine manje zajednice, snašle u tom procesu.

Koliko dugo si bio u Zenici, da li si imao nekih problema prilikom istraživanja?

Bio sam u Zenici godinu dana, a boravio sam u JU «Dom i porodica» i iskreno, moram reći da, osim što sam upoznao uličnog razbojnika koji mi je ukrao đumbir, malo meda i moj diktafon (srećom prazan), nisam naišao ni na kakve veće probleme tokom boravka u Zenici.

Glavna prepreka, koja ima veliku važnost za moja istraživanja, bio je nesumnjivo jezik!

U Zenicu sam došao nakon intenzivnog kursa bosanskog jezika koji je trajao godinu i po, ali prvih nekoliko mjeseci bili su najteži upravo zbog složenosti i bogatstva jezika i brojnih razlika u izgovoru između stanovnika u gradu i na selu. Pored učenja jezika na terenu, kroz brojne neformalne razgovore, fakultetski ambijent i blisko prijateljstvo sa kolegama Mirzom Džananovićem i Alenom Šabanovićem, pomogli su postepenom poboljšanju mog vladanja bosanskim jezikom.

Kako teku istraživanja, odnosno u kojoj fazi si sada i da li planiraš svoje istraživanje možda objaviti i u Bosni i Hercegovini?

Terenska istraživanja završila su u augustu 2019. godine, a nakon početnog razdoblja razmišljanja i organiziranja 620 stranica etnografskih bilješki, uslijedilo je gotovo tri mjeseca prekucavanja i prevođenja materijala na talijanski jezik. Upravo sada počinjem pisati pretposljednje poglavlje teze o kojoj će se raspravljati, i koju ću braniti na Univeritetu Milana-Bicocca na proljeće iduće godine. Ako sve bude dobro, iskreno se nadam da ću moći predstaviti svoj rad zeničkoj javnosti možda već sredinom 2021. godine.

Bio si gost Odsjeka za kulturalne studije u Zenici, možeš li uporediti načine studiranja u Italiji i u BiH?

Nažalost ja i i nisam baš uzoran student, nisam puno pisao i objavljivao tekstove, a malo sam alergičan na fakultetski sistem u Italiji. Ali ono što me najviše iznenadilo, i što smatram jednim od najvažnijih resursa Odsjeka za kulturalne studije u Zenici, je dinamičnost Odsjeka i njegova zavidna sposobnost da može dati kritički uvid u lokalno okruženje u kojem se nalazi. To istovremeno pokazuje da Odsjek ima hrabrosti suočiti se sa glavnim globalnim pitanjima kojima svjedoči cijela regija. Ova dva smjera, pažnja na svijet koji se mijenja i položaj Zenice u tim promjenama, provode se na vrlo konkretan način zahvaljujući aktivizmu, energiji i strasti članova Odsjeka koji (i to je jedna od najvećih razlika u odnosu na stanje u Italiji) na moje veliko iznenađenje su mladi profesori kojima je data prilika da rade slobodno i ozbiljno. A čini se da rezultati ne nedostaju: s velikim zadovoljstvom se sjećam terenskog posjeta muzeju Arcelor Mittala, kao i gostujućih predavanja koje je održao profesor Mario Katić, antropolog sa «Sveučilišta u Zadru», na kojima su otvorena pitanja nacionalizma i kulturne baštine regije iz etnografskeperspektive. Ovo su samo dva primjera sa kojima želim naglasiti ono za što vjerujem da su dva pristupa talijanski, koji je više teorijski i manje fokusiran na etnografsku praksu, i zenički, u kojem se teorija, zahvaljujući dobro motiviranom timu mladih profesora, uspijeva kombinirati sa puno više praktičnog rada.

Sada si ponovo u Italiji, kako je ponovo biti kod kuće i da li je iskustvo u Zenici utjecalo na tebe? Kako vidiš Zenicu i da li se planiraš nekada ponovo vratiti?

Zenica, Čelik i bosanska muzika ukrali su mi srce na način koji je teško predstaviti riječima. Mogu samo reći da je Zenica uvijek u mojim mislima i da nema dana a da ne pomislim na svoj boravak tamo. Sjećanja mi se stalno oživljavaju i kroz melodije navijačkih pjesama Robijaša koje sam naučio na južnoj tribini Bilinog Polja, ali i kroz muziku Bijelog dugmeta i legendarnog Dubioza Kolektiva. Na kraju pandemije koja pogađa naš planet, svim se srcem nadam da ću uspjeti napokon organizirati boravak od najmanje sedmicu dana u Zenici, gdje želim ponovo vidjeti svoje prijatelje i prijateljice koje sam upoznao. Na kraju, iako u mojim venama ne teče plava krv kraljice Katarine Kotromanić, mogu slobodno ponoviti njene riječi: “Osta Zenica oka moga …”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *